top of page

IVICA KOSTELIĆ OTKRIO NEPOZNATU ANEGDOTU O SVOM OCU

Nakon dugo vremena vidjeli smo i sestru Janicu Kostelić

Hrvatski skijaški savez dodijelio je ocu Ivice Kostelića nagradu za životno djelo. U dirljivoj svečanosti kojoj je prisustvovao i Ivica, putem video linka iz Semmeringa, okupilo se mnoga poznata lica. A umjetnička skulptura koja mu je uručena, prikazuje Antu na skijama s lopatom u rukama.


Cijeli događaj Ivica je komentirao ovako - Mali krug ljudi iz njegove ekipe zna da to nije bilo kakva lopata, već osobna lopata mog oca koju je dugo godina koristio na skijalištima, a koju su nazivali "globalnom lopatom". Taj i drugi humoristični natpisi pisani flomasterom krasili su tu lopatu, što ju je učinilo prepoznatljivom.


Nakon nekoliko godina odsustva iz Moelltaler Gletschera, vratili smo se tamo u travnju 2005. na proljetni trening. Taj ledenjak je otvoren za skijanje 1987. godine, a moj otac i ja smo ga prvi put posjetili 1988. godine, kada sam imao osam godina. Moelltaler je bio naša baza u najtežim danima od 1990. do 1996. godine. Kad bih morao pokazati na jedno mjesto koje me najviše oblikovalo kao skijaša i sportaša, gdje su naša ljubav i snaga kaljena, to bi bio Moelltaler Gletscher. Visoko na 3000 metara, u hotelu bez televizora, u sobama bez prozora, spavali smo na podu i jeli slaninu i luk za 50 šilinga dnevno. Dani su bili i lijepi i ružni, kao sunce kojem smo se radovali ili oluje koje su nam šibale lica, oplemenjene prijateljstvom, crtanjem i sviranjem gitare u našem skromnom domu koji smo voljeli i koji je bio toplo iako je strancima izgledao kao zatvor...

- Bezbrojni dani treninga ostali su zapisani u očevom dnevniku, u našoj svijesti i podsvijesti...I tako smo se vratili svojoj kući, nakon mnogo godina. Dok smo zajedno s trenerima slagali ogromne količine opreme koja nam je trebala poslužiti u nadolazećih mjesec dana treninga, moj otac je zastao u dugom hodniku hotela. Na kraju hodnika bila su staklena vrata s pogledom na planine na zapadu. Uzeo je stolicu, stavio je na sredinu hodnika, sjeo i zagledao se u planine. Nakon nekoliko minuta prišao mu je naš fizioterapeut i upitao ga: "Gipse, je li sve u redu? Zašto sjediš tu?" Otac je na trenutak otvorio usta kao da će odgovoriti, ali pred očima su mu se pojavile i nestale mnoge slike. Oklijevao je i rekao "Znaš što...ne mogu ti objasniti."

Stoga se nadam da će oni najmudriji od nas, kada za to dođe vrijeme, imati priliku dublje zaviriti u brojne zapise i sjećanja koja su ostala iza ove neobične priče - zaključio je posebna sjećanja Ivica.


- Svaka čast! Veliki respekt!! - poručio mu je tenisač Ivan Ljubičić, dok su brojni kolege i fanovi dodali - Apsolutne legende, i tako dobr zasluženo. Trener svih trenera zauvijek! Vi ste najljepša sportska priča ikad ispričana! Radim u Austriji na jednom skijalištu i to šta je familija Kostelić postigla je svjetsko čudo...Vaš uspjeh je i nama otvorio puno vrata...Lijepi pozdrav iz Obertauerna. Predivno rečeno! Vaša priča je toliko posebna i velika da se teško može opisati riječima. Hvala vam!... Imala sam priliku davne 2004. godine upoznati legendarnog Tatu Kostelića i čovjek je tako jednostavan i ljubazan — imam čak “vintage” izrađenu i sliku negdje doma. Kao veliki fan Janice i tebe, pratila sam sve vožnje, svake utrke, Olimpijske, Svjetska prventsva, kup, sve; veselila se i skakala i plakala. Legendarna obitelj!

Comments


bottom of page